Durmitor

Having visited Croatia, Bosnia and Montenegro this summer, I felt impelled to write in my native language. The translation in English will follow shortly.

****

Umorna od niza obaveza na koje se svede zivot kad malo prestanes da obracas paznju, nije bilo druge nego prestati planirati i pustiti da se stvari dese same od sebe. To je lakse reci nego uciniti, jer su nama u zapadnom svijetu mozgovi istrenirani da stalno nesto planiraju, bar ugrubo. Valjda sam zato u Trpnju nakon tri dana mirisanja Jadranskog mora pocela da razmisljam sta bi dalje sa sobom. Sreca pa tamo ne mozes bas puno uciniti bez auta, ali Trpanj je onako razvucen pa zato mozes trcati i hodati do iznemoglosti i malo zavarati mozak da misli da se tu nesto stvarno desava. Elem, u neko doba sam se opustila, pa sam lijepo spavala svaki dan poslije rucka, i onda jos uredno osam sati svaku noc, i tako sam zaboravila na vrijeme. Tu negdje, dok nisam nista planirala, nekako mi je u zraku oko mene zalebdjela misao da odem na Durmitor. I nije me pustala, pa sam u kafani uhvatila internet signal i nasla kartu Crne Gore, da vidim o kojim se to razdaljinama radi, kad ono, to je sve na dohvat ruke, ili se tako meni cinilo poslije kanadskih razdaljina.

Prvo jutro u Sarajevu sam se istrcala, popila jaku bosansku kafu i sjela za kompjuter da sad sa svrhom planiram taj Durmitor. Nasla sam i Zabljak i Taru, nazvala jedan broj gdje mi je neki sto je zvucao kao da tu zna svaki kamen rekao da samo zapucam i da nista ne rezervisem. Zapucala bih ja jos sutra, ali opet mi se ne dade nigdje zuriti, valjalo je cekati jos cetri dana da prodje planinski kijamet i da se na prognozi Durmitora ukaze bar malo sunca. Sad, nije bas da sam sjedila i cekala, druzila sam sa prijateljima u Sarajevu, koji mi rekose da se na putu prema Foci obrusilo pola brda i da do Zabljaka moram preko Romanije. A svakako je to bolje, jer osta mi je voziti uz Pivsko jezero i sve gledati kako cu sa autom sletiti sa ceste i dole upasti (digresija, u Bosni nekako svi imaju strah ili od visine, ili od skucenog prostora, a kako i ne bi od onolikih brda sto pritiscu vijekovima gdje god pogledas).

I tako sam potrpala u fiat punto i mamu i djecu, te smo krenuli uz Romaniju, preko one lijepe visoravni gdje smo nekad isli na izlet i iskopavali stecke, i gdje je moj Dixi, madjarski puli, prvi put vidio ovce i u roku minute ih satjerao u stado, pa sjeo pored njih da mu se svi divimo.

Onda smo nastavili nizbrdo do Gorazda, prava varos, lijepo usidrena u dolini gdje Drina nije skucena. Pa zatim dalje do Cajnica, koje je opet toliko skuceno da covjek pozeli da tu samo protutnji i sto prije se dokopa have. Umjesto have dokopali smo se duboke borove sume, pa nastavili kao da nam je neko stavio maramu preko ociju sve dok najednom nismo izbili na granicu sa Crnom Gorom (e, bas joj ime pristaje!), prava karaula i na njoj nasmijan, ko od brda odvaljen Crnogorac koji nas je lijepo primio u svoju mu drzavu i fino se s nama ljudski ispricao, ne prolaze mu tu cesto auti, a pogotovo ne voze Sarajlije.

Dalje smo se po izbusenom putu laganim slalomom spustili u Pljevlje, gdje sinu crnogorski autoput, lijep, sve se sunce po njemu presijava. Dovede nas taj put do Djurdjevica Tare, ponosa svakog Crnogorca, vidjeh ja to odmah. Ne priznadoh, ali i u meni se tu stvorio neki ponos na most sto su ga nekad nasi preci sagradili, a i na ko zna koje tektonske sile, sto ovakvu prirodnu ljepotu napravise. Nagledasmo se Tare sa mosta, zeleni se ispod nas i krci i dalje kanjon. Stadosmo tu da kafenisemo i ispricamo se sa ljudima, svi fini i radoznali, sve nam objasnise, i kako je most sagradjen tridesetih godina proslog vijeka, i kako je cement izlivan u drvenoj konstrukciji, sto se sad vise ne radi, i kako je visok preko 170 metara. Osim nas, tu se citava guzva napravila, ne znam ni ja od kud toliko turista najednom izroni.

Od Tare uzbrdo do Zabljaka ni pola sata, a cesta jos ljepsa i sira, milina jedna, cak prodjosmo tablu Nacionalni Park Durmitor, nije sala. U to se ja sjetih da sam ja ovo samo ugrubo isplanirala, pa usporih kod prvih motela da vidim mozemo li tu negdje prespavati. I odmah nadjosmo fin apartman u jednoj vikendici, ali ne mozes uzeti prvo sto vidis, pa se jos malo provozasmo po Zabljaku i udjosmo u jos jedan-dva hotela, prije nego sto ja skontah da je onaj prvi apartman dobar, ne moze biti bolji, te se vratismo i upisasmo u tefter na recepciji, i tu nas svi sto tu rade ispozdravljase. Mama i djeca sretni sto ce imati krov nad glavom i sto su se rijesili onog malog auta ustrcase prvi, a ja zadnja stadoh da se divim vrhovima Durmitora sa vrha stepenica. Ispod oblaka svih boja, ostro ispunili pogled, i tu ja udahnuh i zavolih Durmitor.

I kako nakon sto nesto zavolis obicno pozelis to bolje upoznati, tako i ja izdahnuh i odlucih da je vrijeme za setnju do Crnog Jezera.

A tamo, priroda pitoma, jezero kao ogledalo, ima cak i plazu da se moze gazati, a iznad proviruju stjenoviti vrhovi. Nasli smo i mali zip line preko jezera (veliki preko Djurdjevica Tare cu da probam iduci put, kad mama ne bude gledala), ne zna se ko se vise iznenadio, djeca sto sam odmah pristala da idemo sve troje, ili moja mama sto smo sve rekorde hrabrosti po njenim mjerilima oborili.

Ujutro sam naumila da se penjem sa djecom na vrh Durmitora, Bobotov Kuk, pa smo autom krenuli put Sedla i usput zastali milion puta da pokusam kamerom uhvatiti svu ljepotu oko nas. Durmitor, ovako sirok i masivan, je s pravom muskog roda. Plato Durmitora, na kome je i Zabljak, je valovita, jarko zelena visoravan, iznad koje se prvo dize pojas crnogoricne sume, a onda dalje more bijelih i stjenovitih vrhova, koji ostro rezu plavo nebo. Ime Durmitor je vjerovatno romanskog projekla i znaci 'uspavani', a postoji mogucnost i da potice od keltskog drumitor, sto znaci 'voda sa planine'.

Sa Sedla je staza krenula koso uzbrdo prema vlaznoj stijeni preko koje bi se valjalo verati, a to za djecu bas i nije povoljna situacija. Tek sto pomislih da se vratim sa vrha stijene se ukaza Crnogorac i povika 'a gdje si ti nesreco krenula sa tom djecom?', bas me lijepo nasmija, pa nastavi, sav ljut, mora da se prepao da ce pasti gore na stijeni, da me ruzi sve dok se nismo spustili do auta. Tu nam on preporuci da odemo do nekih jezera, samo malo nize autom, pa udesno.

I stvarno, nadjoh ja neki putokaz i gomilicu auta, te se i ja tu uvukoh, e ovo je hrabrost, voziti po ovoj dvosmjernoj cestici sirine jedne trake, od koje se onda sa jedne strane jos malo oduzme za parkiranje, a sa druge se obrusava brdo pa joj se bas i ne priblizavas do kraja. Nadjosmo tu odmah marku i planinarsku stazu kako se lagano penje uz pasnjake, tisinu razbijaju samo zvonca ovaca. Uskoro ja primijetih da se mi opet penjemo prema nekom vrhu pa mi neki tu planinari pojasnise da je to vrh Durmitora, nikako da me popusti, i uz to nam preporucise da nastavimo do prevoja ispod Kuka. Djeca se ozarise sto ih ovi nisu ruzili, nije im se svidjelo kad im onaj ciko nije dao da vrhove osvajaju.

Bas ispod prevoja u susret nam dodjose Ana i Batric i odmah se sprijateljismo. Batric je vodic, jedan od onih u koje na prvi pogled odlucis da imas povjerenje i da ih pratis gdje god da te vode. Pozva on nas odmah na Durmitorski Vasar i isprica jos svasta nesto, da sam ga trebala zvati, da je taj dan 300 ljudi na vrhu, jer je dan drzavnosti Crne Gore, a uz to je i godisnjica smrti nekog poznatog planinara. Pa onda pogleda u oblake sto se navlace i povika 'ajde skupi tu djecu pa silazi'. A mi se uspesmo jos samo malo, da osvojimo mali vrh pored prevoja, djeca sretna, kao da su na pravom vrhu, a i ja s njima, iako znam da se moram nekad vratiti i popeti na Bobotov Kuk, jer nije on tu da se slika, nego da se na njemu stoji.

Tu Batric odozdo zaurla, 'kisa ce, silazite', te mi krenusmo nazad brzim korakom i dokopasmo se auta taman kad udarise prve kapi. Dogovorismo se da svratimo po mamu i onda put vasara. I tako i bi, samo sto meni i mami auto usput prokljuca, ali Batric sve to skontao, ulio neke silne litre vode i sredio nam taj problem.

Na vasaru vise auta nego ispred najveceg shopping centra u Torontu, te ja upitah je li cijela Crna Gora tu dosla. Te satori, te muzika, te cevapcici, te potezanje konopca, i na kraju konjske trke i brdsko-planinskih i arapskih konja. A Crnogorci zaista jesu najvisi narod na svijetu, toliko dvometrasa po kvadratu nisam nikad vidjela. Vrijeme nam ne dozvoli da docekamo arapske konje, navuce se kijamet i zima sto se u kosti uvlaci, pa se mi mudro povukosmo nazad do Zlatnog Bora gdje smo odsjeli, da se uz dunju, durmitorske sireve i salate, na miru upoznamo. I tu uz pricu i staru jugo muziku koju je povremeno nadjacala crnogorska pjesma drustva sa terase, ja shvatih da su granice samo reda radi, jer se mi savrseno razumijemo. Iskreno se nadam da cu opet doci tu, i da cemo zajedno planinariti. I kao sto svemu lijepom mora doci kraj, tako dodje vrijeme da Ana vozi nazad u Herceg Novi, a ja pozelih da jos vidim Curevac. Sreca pa imasmo vodica za stolom, koji nam objasni kako da se ne izgubimo u 6 km do tamo, samo prema selu Tepca, na racvanjima ostati na glavnom putu i voziti do kraja asfalta.

Bice da je do opustenosti, koju dunja izazove, ja iz prve nadjoh sumsku cestu koja nas u petnaestak minuta dovede do Curevca. Od auta, strijelicom pedesetak metara prohodasmo do mjesta gdje se Durmitor zavrsava i tu stadosmo bez rijeci i treptaja nad kanjonom Tare. I opet se u meni probudi ponos na kanjon sto ne samo da je drugi najdublji na svijetu, nego sijece i jednu od najljepsih planina, a napravila ga je jedna od najljepsih i najcistijih rijeka. Sjetih se kako sam prije trinaestak godina ovako stajala na rubu kanjona Kolorada i pokusavala da pojmim dubinu i daljinu. Sad znam da to ne treba ni pokusavati, samo treba biti sretan sto si tu da to vidis.

Ujutro smo poranili da se spustimo sa Durmitora do Pivskog Jezera, pa preko Scepan Polja da idemo na rafting na Tari, da ju malo vidimo izbliza. Dan cist kao suza, Durmitor kao na dlanu, ne moze se lako ni ostaviti, udahni, izdahni, moras zastati i upiti svaki pogled.

Poslije Sedla, gdje smo juce prosli, vozili smo jos malo srcem planine do zapadnih obronaka, odakle se pruzio predivan pogled preko usjeka za koji sam znala da je kanjon Pive, na navise  Bosanske vrhove, Maglic i Volujak, a mozda i koji Zelengorin vrh. Toliko je sve lijepo da i ne obracas paznju na usku cestu sto vijuga niz planinu, i kad i naidje auto iz suprotnog pravca, samo se fino mimoidjes, kao sto ljudima i pristaje.

Onda cesta postade strmija, i serpentina sve vise, pa nas na kraju sprovede kroz puno u stijeni probijenih tunela, i onda najednom izletismo na Pivsko Jezero.

Suprotno onome sto mi prijatelji rekose, cesta uz Pivu je, sa normalnim trakama gdje se vozi 80-90km/sat, izgledala kao autoput poslije puteljka kojim smo dosli. Tu smo pozurili da malo nadoknadimo vrijeme sto je otislo u gledanje, te smo za manje od pola sata stigli do Scepan Polja, i granice sa Bosnom, i onda nakon jos desetak minuta voznje stigosmo na zbornu tacku raftinga, uz obalu Drine.

A tamo, svi lezerni, polako se pripremaju, pa i mi fino usporismo da se sad malo prebacimo u ovaj dogadjaj. Mama ostade tu da odmara, a djeca i ja dobismo neoprenska odjela, cizmice i prsluke za spasavanje, te se ukrcasmo u kombi sa jos nekim ljudima, vozacem i vodicem, a na krovu camac. U kombiju se upoznah, jedan par iz Virovitice, a drugi iz Slovenije (ne sjecam se tacno odakle), putuju ovim krajevima, vole prirodu, pogotovo neiskvarenu. Ubrzo stigosmo opet do granice sa Crnom Gorom, da se upisemo pa da mozemo slobodno niz Taru, gdje se ne zna koja je kap u kojoj drzavi. Meni tu vise bi dosta granica pa rekoh kako je to sve smijesno, da ne kazem tuzno, i tu se cijeli kombi sa mnom slozi, i onda naravno poce poznata prica o tome kako nam je nekad bilo bolje...

U camcu krenusmo lagano, Jan odluci da i on vesla kao veliki, a Ena sjede pored skipera, zna ona gdje je najsigurnije, oboje ozarenih lica sto se konacno i ova avantura ostvaruje. Na prvim brzacima nas Tara dobro zapljusnu i zaljulja, te se moja djeca malo i strecnuse, i nasmijase, Ena mi je tek u avionu priznala da ju je bilo malo strah, a Jan ne bi to nikad priznao. U ovo doba godine, pocetkom jula, Tara izgubi svoju dubinu i snagu, pa je izmedju brzaka mirna i tiha. Poslije dvadesetak kilometara, Tara i Piva se spajaju i prave Drinu, tu je hladnije od svjezine Pive sto se ispusta sa dna Pivskog Jezera, ali taman uskoro stigosmo nazad do kampa, a tamo piva, corba, teletina ispod saca, krompiri i salata, i na kraju, tulumbe.

I sta reci za kraj, osim da se nekad divne stvari dese kad pustis da te zivot sam dovede do Durmitora i spusti niz Taru.